Imam fantastičnu priču za tebe. Moja mušterija, Beograđanka sa diplomom Filozofskog fakulteta, udala se za Italijana i preselila se na selo – rekla mi je prošle godine moja frizerka Brankica dok me je šišala u njenom salonu na Novom Beogradu. Ideju sam zabeležio u rokovnik i ovog juna otputovao u Unćinano, italijansko selo kraj Spoleta, šezdesetak kilometara od Peruđe, da posetim Ivanu Stojanović (37) i njenog supruga Andreu Panellu (37).
Do pre pet godina diplomirana arheološkinja iz novobeogradskog bloka 70a nije bila upućena u život na selu i nije joj padalo na pamet da će jednog dana živeti u prirodi, na brdu, okružena životinjama i biljkama, bez komšija, na šest kilometara od prve prodavnice. Danas, ne samo da ume da pomuze krave, ovce i koze, nego i vozi automobil i traktor, pravi med i sir, čisti štalu, predivno kuva i sprema odlične likere od višole (voća nalik višnji), morača i oraha, i priprema se za uzgajanje tartufa.
Njen život sa mužem na imanju od 80 hektara, udaljenom oko 1.200 kilometara od Save, blokova i Arhiva Srbije u kojem je radila, ispunjen je poslom i obavezama, a pre svega velikom odgovornošću. Na pitanje zbog čega su odabrali selo, Andrea i Ivana odgovorili su mi jednostavno: „Želeli smo slobodu“. Iako mnogo rade, jer imaju desetak krava, dvadesetak ovaca i koza, kokoške, patke i golubove, 1.000 stabala maslina i isto toliko oraha, i brojne autohtone vrste voća, kao i velike površine pod travom, zadovoljni su jer su sami svoje gazde i uživaju u idili sa svojim životinjama.
Voleli bismo da u budućnosti razvijamo sortu kianina i da imamo najbolji kvalitet te krave – kažu Ivana i Andrea
– Svakoj kravi smo nadenuli ime. Nela, Lira, Franka, Bela Roza, Italija Una (rođena je na Dan republike), Dijana (dobila je ime po boginji lova jer je rođena 1. septembra kada u Italiji počinje sezona) neke su od naših ljubimica, a meni je omiljena Rošona, koju na srpskom jeziku zovem Crvenka. Znam kada su im rođendani, a mnoge sam porađala. To je neverovatan osećaj, plakala sam više puta – priča mi Ivana dok se sa suprugom priprema da, prvi put ove godine, pusti krave na ispašu, gde ostaju do oktobra.
– Kada vide našu kuću i idilično mesto na kojem živimo, svi pomisle da je život na selu kao u raju i da se ništa ne radi, ali naprotiv, mi se ne zaustavljamo sa poslom. U poređenju sa Beogradom, ovde zdravije živim, jedemo naše meso i hranu, a proizvodimo i ekstra devičansko maslinovo ulje koje izvozimo u Ameriku. U prodavnicu idemo samo kad moramo i srećni smo kada možemo da napravimo ručak od naših proizvoda – ističe.
- Omlet sa tartufima
- Andrea nam je spremio omlet sa tartufima
Moji sagovornici upoznali su se u Beogradu kada je Andrea došao da poseti svog prijatelja. Nakon godinu i po dana veze na daljinu, Ivana je, 2010. godine odlučila da se preseli u Italiju.
– Porodica i prijatelji prvo su bili u čudu, ali kad su upoznali Andreu, zavoleli su ga na prvi pogled. Na venčanju je bila samo moja kuma, a napravili smo i slavlje za goste. Voleli bismo da imamo i svadbu u Srbiji, ali o tome još uvek razmišljamo – zagonetna je Ivana.
Pas Đino je punopravni član porodice, ima pet i po godina i došao je kod Ivane i Andree kada mu je bilo šest meseci
– Susret i ljubav sa Ivanom desili su se totalno neočekivano i ja sam srećan što živimo ovde. Odrastao sam u centru Peruđe, a kuću na ovom imanju obnovio je moj deda krajem sedamdesetih, kada sam ja rođen – objašnjava mi Andrea, koji je na selu zadužen za teže poslove od kojih mnoge obavlja vozeći traktor, kao što je bilo prevrtanje sena tokom moje posete, dok Ivana vodi računa o stoci i kući. U sezoni branja maslina, nema podele na muške i ženske poslove.
Po diplomiranju Andrea je otputovao na Tajland u nameri da tamo otvori poslastičarnicu, ali se na kraju ipak vratio i odabrao selo.
Pošto sve rade sami, neretko im u posetu dolaze vuferi, volonteri poznate svetske organizacije WWOOF koji rade na farmi, a zauzvrat dobijaju smeštaj i hranu.
– Imali smo goste iz Amerike, Letonije, Francuske, Austrije i sa mnogima smo sklopili divna prijateljstva, ali, nažalost, danas nema previše odgovornih ljudi. Mnogi se najave, i u poslednjem trenutku otkažu ili se ne pojave – iskren je Andrea, po obrazovanju – profesor italijanskog jezika za strance.
– Moji roditelji i sestra Aleksandra iz Beograda su nas posetili. Ona je brala masline, dopalo joj se – dodaje Ivana, kojoj iz Srbije najviše nedostaje porodica.
- Fotografisanje u traktoru
- Dva mala sokola žive u gnezdu kraj prozora
- – Volela bih da mogu sa nekim uživo da popričam jer ovde nemam prijatelje, imam samo Andreu. Nije lako sklopiti nova prijateljstva u 37. godini… Nedostaju mi grad i reka, ali i srpska hrana, pa zato čim dođem u Beograd prvo kupim pljeskavicu. Počeli smo pripreme i nadam se da ćemo već u julu biti u prestonici Srbije – rekli su mi Ivana i Andrea, dok smo ručali pastu sa divljom šparglom, za stolom ispred njihove kućice iz snova.
Dijaspora.news/pricesadusom

You must be logged in to post a comment Login
Leave a Reply
Morate biti prijavljeni da biste objavili komentar.