All for Joomla All for Webmasters
Bosna i Hercegovina

Snijeg u proljeću i migranti u Bosni – nepozvani gosti

Svjedoci smo sve češćih migracijskih i izbjegličkih tokova u svijetu, kao i standardnih medijskih informacija o njima. No, da li zapravo znamo ko su ti ljudi? Odakle dolaze i kamo idu? Čemu se nadaju i kako žive?

 Zima. Hladnoća. Neizvjesnost. Neki su od pojmova koji opisuju stanje novopridošlih stanovnika na teritoriji BiH. Stojim na autobuskoj stanici Velika Kladuša i čekam autobus za Sarajevo. Gledam, već poznata lica, koja razočarano ulaze u autobus, dok druga puna nadanja iz nj izlaze.  Slično tako je i bilo tri dana prije kada sam tek došla u Kladušu, a sada, nakon izviđene situacije, javlja mi se moralna dilema da ih unaprijed zaustavim i razočaram istinom. Da će se isti, kao i većina prethodnika, vratiti nazad u taj bus za Sarajevo, osim možda pokradeniji za koju paru, mobitel ili dostojanstvo.

Svjedoci smo sve češćih migracijskih i izbjegličkih tokova u svijetu, kao i standardnih medijskih informacija o njima. No, da li zapravo znamo ko su ti ljudi? Odakle dolaze i kamo idu? Čemu se nadaju i kako žive?

Podstaknuta ovim pitanjima, uputila sam se na osmosatno putovanje za Veliku Kladušu kako bih dublje zavirila u njihove životne priče, jer ko još iz zabave ili pretjeranog euroljublja napušta dom i porodicu, pa pješice putuje mjesecima, a nerijetko i godinama, pod svim prirodnim (ne)pogodama?
Posljednjih mjesec dana većina izbjegličkih migranata se nastanila u sami sjeverozapad države, velikokladušku općinu, zbog neposredne blizine državne granice sa Republikom Hrvatskom. Stoga me nije začudilo ni to što sam poluprazan autobus iz Sarajeva, dijelila sa stranim državljanima iz Libije, Tunisa i Alžira.

Ipak, prije nego nastavite čitati, zastanite na trenutak i zapitajte se slična pitanja. Da li ti ljudi zaista žele prelaziti naše granice i moliti za hranu, prenoćište ili pak suhe čarape?  Zapravo, zapitajte se to svaki put kada krenete gomilati predrasude i zaključavati vrata vašeg doma.

Ko su oni?

U autobusu prema V.Kladuši sam upoznala trojicu momaka iz Tunisa. Khalil, Hamza i Wael. Zbog loših životnih uslova, bili su primorani da napuste svoju zemlju i krenu u potragu za boljom sadašnjicom.  Khalil već ima brata u Austriji, gdje je oženjen. Planira mu se pridružiti, a onda pokušati isto uraditi sa svojim sestrama i braćom, koji su ostali u Tunisu. Ističe besperspektivnost njihove zemlje, nemogućnost daljeg napretka, a sve je prekriveno islamofobijom i lošim politikama. Posebno je naglasio pitanje žena u Tunisu, koje nemaju priliku osamostaljenja, a ukoliko se odluče za isto na marginama su društva.
Upravo je to jedan od glavnih razloga, zašto se odlučio na ove korake, kako bi njegove sestre dobile priliku za nezavisnim i boljim životom.

Val migracija na području općine Velika Kladuša traje već nekih mjesec dana, a Ramiz Sijamhodžić je građanin koji ih sve dočekuje i ispraća. On zajedno sa svojim kolegama iz firme „Akrobat“ pronalazi smještaj, te novčana i materijana sredstva za pridošle goste, a isto rade, jer su i sami bili u sličnom ili istom položaju prije dvadesetak godina, za vrijeme ratnih neprilika u BiH.
„Najveći problem je što su migranti u većini drugih zemalja pokradeni- što se tiče novca, ličnih stvari, itd. Stoga im je ovdje potrebna pomoć, jer nemaju novac, a samim tim ni smještaj. Rijetki su koji im otvaraju vrata doma, ali smo ipak uspjeli pronaći prenoćište za jednu grupicu od njih desetak. Naravno postoji još ljudi koji im na sličan način pomažu, ali je to zaista manjina“, ističe Ramiz koji se inače bavi organizacijom poslova u firmi pa mu je to pomoglo kod organiziranja pomoći migrantima. 

Ramiz me je upoznao sa nekoliko migranata, kojima je pronašao smještaj kada smo razgovarali. Skoro tri sata zanimljivih razgovora, prošla su brzinom svjetlosti, ali definitivno ostavila neizbrisiv trag.
Mustafa, Sallah, Nurdin i još jedan Mustafa su samo od nekih, čije priče predstavljaju hiljade drugih.

Nurdin(34) je diplomirani mašinski inženjer, specijaliziran za rad sa kompjuterima i tehnologijom. Dolazi iz Palestine (Gaza). Kada je imao sedamnaest godina, skupa sa porodicom, nije mogao dobiti identifikacijske dokumente u zemlji u kojoj žive. Tada je izbjegao u Egipat, a potom u Ujedinjene Arapske Emirate (Abu Dhabi i Dubai) gdje je živio 14 godina. Kako kaže „svaka zemlja ima svoja pravila, a mi ih moramo poštovati“ pa se nakon isteka boravišne dozvole u Emiratima uputio u Tursku, Srbiju, da bi završio u Bosni.

„Izbjeglice su kao djeca. Jednostavno traže nečiji oslonac. Ja sam samo osoba koja traži sigurnost, normalan i jednostavan život, bez rata“, vidno izmoren rekao je Nurdin.

Istaknuo je da su najveću pomoć imali u Sarajevu, Bihaću i Velikoj Kladuši, a da je od država to bila Albanija. „Iako je i sama nerazvijena i nije bila u stanju da pruži materijalnu zaštitu, njeni stanovnici su nam se stalno smiješili i tako bar istaknuli razumijevanje i podršku, što mnogo znači. U Srbiji i Grčkoj su nas tretirali kao životinje.“

Njegova porodica je ‘zaglavljena’ u Palestini i niko ne može izaći, a niti ući u zemlju.

Gdje želi ići?  Njegova je potrebna da bude siguran, da dobije svoju medicinsku terapiju i radi svoj posao. Kako kaže, „postoji velika razlika između izbjeglica i imigranata. Izbjeglice traže siguran i miran život i krov nad glavom. Imigranti traže sve to, ali ne iz nužnog moranja.“ Trenutno je u BiH i ne zna šta dalje. Sviđa mu se naša država i ukoliko bi dobio priliku zaposlenja ili ostanka rado bi je prihvatio.

Mustafa iz Sirije, je otišao zbog rata. U Tursku, Grčku, Albaniju, Srbiju, te u BiH. Skupa su se sreli u Sarajevu.
Njegovi roditelj, braća i sestre su u Italiji. Otac je otišao prije dvadeset godina, a braća i sestre su mu se pridružili nešto kasnije. Mustafa nije preselio, jer je imao dobar posao u Siriji, koja je „bila divna zemlja“. Sada im se, pak ne može pridružiti, jer je prešao starosnu dob za spajanje porodicom. Cilj mu je da pređe granicu i da se spoje.. Već je jednom pokušao, ali su ga na hrvatskoj granici zaustavili. Tada su mu uzeli mbitel i spalili novac, bez ikavog prava na prigovor ili mišljenje.

Zakon koji?

Ukoliko drugari graničnici zabranjuju ilegalni ulazak u zemlju, zašto onda ilegalno postupaju?
Jer, gdje zakonski može biti da ti neko tek tako uzme imovinu ili spali zadnjih 15€, kao što je to bio slučaj sa Mustafom. On kaže da su ljudi dobri ovdje, ali da više želi razgovarati o hrvatskoj policiji, jer „su nas istretirali kao životinje.I to je ono što želim poručiti vašim medijima i vlastima. Obzirom da mi nismo imali nikakvu mogućnost da razgovaramo, a umjesto toga smo dobili prislonjene pištolje na licima“, završava Mustafa ogorčeno.

Sličnu rutu putovanja imao je i Salah, koji je također iz Palestine (Gaza), a zemlju je napustio zbog rata prije dvije godine. Prvo u Egipat, Tursku, a zatim Albaniju, Srbiju i trenutno Bosnu. Salahovi roditelji su stariji ljudi i ne žele napustiti Gazu. Dok njegova braća i sestre nevoljno žive tu, jedan brat je već pet godina u Italiji, plativši 2000€ utočište/hostage. On je već dva puta pokušao doći do brata, ali mu nisu dali vizu. Trenutno mu je cilj Mostar, Imotski, Split, Rijeka, pa Italija, jer preko velikokladuške granice je dva puta vraćen nazad.

Na pitanje da li bi ostali u BiH, odgovaraju sa ‘zašto da ne’. „Ukoliko dobijemo priliku, ostali bi i radili i doprinosili bh društvu, jer nemamo šta izgubiti.“
Mustafa iz Libije (29) želi ostati u BiH i otvoriti jednog dana svoju firmu. Libiju je napustio zbog političko-socijalnih nepogodnosti. „Ne želim ništa nevjerovatno, samo bih uzeo priliku i iskoristio je. Nije mi bitno je li se nešto zove Bosna ili Italija, bitno mi je da budem negdje gdje ću dobiti priliku za život i gdje ispoljiti sebe. Volio bih dobiti takvo nešto i ujedno dati nešto“, kroz osmijeh je rekao Mustafa.

Svijetu poručuju: „Zaustavite rat i živite u miru. Mi nismo protiv vlade i pravila, niti se borimo protiv njih. Mi se borimo za život i ravnopravnost bez predrasuda. To što smo muslimani i izbjeglice, ne znači da smo manje ljudi. Sveti Kur'an nalaže mir i toleranciju. ‘Vama vaša, meni moja vjera’.“

Obzirom da je sama općinska vlast, Laburistička stranka BiH, izdala saopćenje negativne konotacije prema pridošlim migrantima, u kojem je istaknula ugroženost građana Velike Kladuše, morali smo da se zapitamo da li su građani u ovom gradu zaista ugroženi.
„Velika Kladuša je već dvadeset godina ugrožena, sa visokom stopom kriminala i bez njih. Tako da njima apelujem (vlastima) da se počnu baviti stvarnim problemima“, istaknuo je sagovornik Sijamhodžić.

Narod na području općine pomaže izbjegličkim licima u vidu hrane i materijalnih potrebština, ali rijetki su oni koji otključavaju vrata vlastitog doma. S druge strane, imamo one koji zarađuju na  migrantima naplaćujući im smještaje za nekoliko dana unaprijed.

Noć uoči mog polaska za Sarajevo i baš kada je snijeg počeo padati, sam saznala da Hamza koji je došao istim busom, nije prešao granicu. Njemu i još dvojici Alžiraca sam ustupila svoju sobu. U zanimljivim razgovorima sam saznala da je Hamza igrao za nogometnu ligu u Katru, a Khalet iz Alžira je bio dio tima Coca-Coline firme. Ipak, Khaletov poslovni ugovor nije produžen, dok Hamza odbio produžiti svoj zbog „pretjeranog rasizma“ u klubu.  (FotO: Hamza u nogometu.)

Ukoliko ste došli do kraja članka možda ste pronašli neke od odgovora na postavljena pitanja. Možda ste se odlučili da ih pronađete tako što ćete se upoznati sa nekim migrantom, a možda ćete i otvoriti vrata vašeg doma u vremenu kada je..

Zima. Hladnoća. Neizvjesnost. Proljeće u zimi ili zima u proljeću. Ne zaboravite, ne pada snijeg da prekrije brijeg, već da svaka zvjerka ostavi svoj trag. Šta ćemo iza sebe ostaviti?

(Dijaspora News/Buka)

 

Click to comment

Leave a Reply

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

IZDVAJAMO

To Top