All for Joomla All for Webmasters
Dijaspora

NEVJEROVATNA LJUBAVNA PRIČA CRNOGORCA I AMERIKANKE: Sreli se posle 20 godina u Francuskoj!

Ljubavna priča Podgoričanina i jedne Amerikanke je jedna od onih koje samo život može da napiše! Sagovornik portala “Volim Podgoricu” trenutno se nalazi u Podgorici, a inače živi i radi u Francuskoj, kao profesor fizičkog vaspiranja u jednoj školi.

Upravo u toj školi, u Lionu, sreo je ženu sa kojom se, kao tinejdžer zabavljao u Americi! Posle godinu dana ljubavi, Džejn, koja je bila četiri godine starija od njega je jednostavno nestala iz njegovog života, ali ne i iz njegovog srca! Nikada ništa nije čuo o njoj, ali nije mogao da je zaboravi. Nakon godina tišine, mislio je da je poginula ili umrla.

“Sad već davne 1999. godine sam se, sa svojih 16 godina odselio sa roditeljima i bratom u SAD, Čikago. Tamo mi je živio stric. Nakon nekog perioda upoznao sam djevojku iz susjedne američke države koja je bila tu na studijama. Bila je 4 godine starija od mene. Upoznali smo se u kafiću, koji je često posjećivala. Nekako, bila je to posebna konekcija vec na početku, priča naš sagovornik.”

Počeli su da se zabavljaju, putovali su zajedno, a to ljeto su cijelo proveli zajedno.

“Nikad nije bila raspoložena za razgovore o porodici. Razmišljao sam da je to ipak drugačiji mentalitet od našeg, i da su ta pitanja neumjesna. Bilo je to najljepše ljeto mog života. To sam pričao tada, sa svojih 16 godina, a i danas sa svojih nepunih 36. I tada, kako izuzetno mlad i neiskusan sam imao neki osjećaj da je to to, da je posebno, nijesam želio da se završi da tražim drugo. Našao sam, smatrao sam tada, i dugi niz godina nakon toga, prisjeća se akter ove nevjerovatne ljubavne priče događaja od prije 20 godina!”

Međutim, poslije više od godinu dana romanse,  ona je samo – nestala.

Sve te godine sam strahovao da se desila neka tragedija, da ona nije živa.

“To je bilo drugačije vrijeme, bez društvenih mreža, bez lakih načina komunikacije. Nestala je sa fakulteta, niko od njenih kolega i prijatelja nije znao nista da mi kaže. Dalje je uslijedio očaj. Nijesam je našao, nikad. To je bio mart 2000. godine. U junu sam se vratio u Crnu Goru, odlukom mog oca, kojega je vukla neka neopisiva nostalgija ka Cetinju, samo poslije dvije godine u Americi. Vratili smo se. Ja sam zavrsio fakultet u Nikšicu. Živio na Cetinje, pa u Podgorici. Sve to vrijeme sam imao dosta emotivnih veza, za raznim profilima djevojaka. Kako su godine prolazile, bio sam sve više očajan, jer sam sa svakom vezom i godinom shvatao da nisam našao nijednu sličnu njoj. Ona se zvala Džejn. Kasnijom pojavom društvenih mreža sam pokusavao da je pronadjem, nijesam uspijevao, nije postojalo ništa. Sve te godine sam strahovao da se desila neka tragedija, da ona nije živa. Nikad nisam prestao ni na dan da mislim o njoj i o tom ljetu. Malo ljudi je znalo za to, to sam nosio sam.”

Odselio se u Lion…

“Poslije studija, i opet kratke posjete Americi, gdje sam radio neko vrijeme, sa nadom da ćemo se, nekako negdje sresti, jer uvijek govore da je svijet mali, odlučio sam da odem za Francusku. Tamo sam imao druga, koji tamo živi već nekih 30 godina. Preko njega dobio sam posao, živio kod njega neko vrijeme, na kraju se i osamostalio.”

Poslije sedam godina života u Francuskoj desilo se nešto što nije mogao ni da sanja.

 Djevojcica je imala devet godina. Njen lik mi nije dao mira, pa sam se raspitivao o njenim roditeljima.

“Dobio sam posao u osnovnoj školi kao nastavnik fiskulture. Živim, inace, u Lionu. Bilo je dosta odjeljenja i osnovaca. Na jednom času se pojavila nova djevojčica duge plave kose i svijetlo smedjih očiju. Bila je nova, tek se doselila. Nevjerovatna je bila sličnost sa Džejn. Djevojcica je imala devet godina. Njen lik mi nije dao mira, pa sam se raspitivao o njenim roditeljima. Razgovarao sam sa razrednim starešinom, pokušavajuci da doznam vrijeme eventualnog roditeljskog sastanka.”

I došlo je vrijeme roditeljskog…

“Sjećam se, sjedio sam ispred škole, na obliznjoj klupici, i čekao da vidim nju. Osjećao sam se kao da imam opet 16 godina, i opet tako zaljubljeno sluđen. Ruke su mi se znojile srce je nevjerovatno lupalo, mislio sam da će nesto da mi se desi. Nikad nijesam imao takvu tremu. Najednom, kako su ulazili roditelji nakon završetka časova, ugledao sam je. Smijala se i razgovarala sa prijateljicom. Imala je istu prekrasno plavu, prirodnu, kosu. Bila je mnogo ljepša, ali umornija. I tu se okrenula i spazila me.

Nakon 20 godina, usred Liona,  ona i ja. S velikom nevjericom u očima, a znajući da me je poznala, prišla je. Napokon, sreli smo se!”, priča naš sagovornik ovu nevjerovatnu ljubavnu priču.

“Pozdravili smo se uljudno, i pozvao sam je na kafu. Nije otišla na taj roditeljski. Ostalo je istorija.

Saznao sam sve što nijesam znao, mnoge tajne, traume i komplikacije, koje ne bih iznosio, ipak je to samo njeno. Saznao sam da se udala za Francuza i dobila dijete sa njim, razveli su se nakon četiri godine, ostala je tu da živi sa ćerkom….

Dugi niz sati smo pričali, o životu, o okolnostima, o svemu…”, naglašava naš sagovornik.

“Danas sam došao u posjetu rodnoj grudi. U Francuskoj je ostala Džejn u trećem mjesecu trudnoće, u našem stanu, sa svojom prelijepom ćerkom. Voleći me, kao i ja nju, svakog trenutka poslednjih 20 godina”, završava svoju životnu priču naš sagovornik.

 Na kraju, ako postoji poruka i pouka ove nevjerovatne ljubavne priče, to je da nikada, ali nikada ne gubite nadu.

Neko negdje čeka na vas.

(Dijaspora.news/Volim Podgoricu)

Click to comment

Leave a Reply

Vaša email adresa neće biti objavljivana.

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

IZDVAJAMO

To Top