All for Joomla All for Webmasters
Ljudi

ISPOVIJEST NAJPOZNATIJEG CRNOGORSKOG OSVETNIKA: One noći kada sam osvetio sina sretnijeg čovjeka u Crnu Goru nije bilo od mene!” (VIDEO)

“Što se mene tiče”, priča tvrdo, otresito i snažno Nikola, kao da svaku riječ mjeri nekoliko puta, “ne bih nikada mogao proć’ i prošetat’ tom tu ulicom, poć’ do sinovog groba, da ga nijesam osvetio. Ja sam bio potcijenjen čovjek, čovječe”, viče Kaluđerović koji je nakon dvostrukog ubistva i suđenja, prvog koje je prenošeno putem televizije, širom Jugoslavije, osuđen na dvadeset godina za dvostruko ubistvo iz bezobzirne osvete, piše Nedeljnik. Odležao je nešto manje od devet.

Osveta je vaskrsenje u krvi. Sreća i zadovoljstvo u krvavoj nesreći i muci. To je duh predaka i potomaka duboko u nama, zov bratstvenika i plemenika, vapaj zemlje i sela. Zakletva zarobljena u kažiprstu pred orozom. Misao koja čeka vraćanje najvažnijeg i najprečeg duga. Duga u krvi. Amanet prenesen i prenošen poganom krvlju našom. Osveta je Crna Gora. Cetinje. Rodno mjesto krvne osvete. Tamo idem da se uvjerim zašto ubiti drugog, zašto pucati u čelo, zašto sačmom prosuti trbuh da bi se umirila savjest, zbog smrti oca,brata ili sina. Bez najave i poziva, idem u kuću najčuvenijeg crnogorskog osvetnika, Cetinjanina Nikole Kaluđerovića.

Snijeg prekrio Njegošev grad. Na vratima, pri izlasku, u crnini, zatičem sedamdesettrogodišnjeg Nikolu i nešto mlađu suprugu Anđu. “Evo ti ključ, ako ‘oćeš sačekaj nas u kuću. Ajde, ajde uzmi slobodno, mi moramo na jedno mjesto, neodložno. Vraćamo se za petnaes’ minuta”, kaže mi Anđa.

Neka, hvala puno. Doći ću za pola sata. Kuda idete, pitam.

“Moramo na sinov grob”, veli Nikola i dodaje, “brzo ćemo mi, brzo…” Dok čekam, u kafani pričam o Kaluđerovićima. Svi se ovdje znaju u dušu. Priča mi komšija o njihovoj tragediji.

“Vjeruješ li da svaki dan, bukvalno svaki od tada idu na sinov grob. Bila kiša, snijeg, mećava ili žaropek. Nesreća je to. Nesreća. Ubi im jedan, avgusta ‘87. godine sina jedinca. Ti znaš što u Crnu Goru znači jedinac u majke. Jedne večeri, u kafani, zametne se kavga među nekim momcima i Željko, sin Nikole i Anđe, tada je imao 23 godine, ni kriv ni dužan, nastrada. Rade Grdinić, stariji od dvojice braće koji su bili tamo, opali i ubi Kaluđerovića. Taj što si ga maloprije vidio, Nikola, pokušavao je čitavu godinu da osveti sina. Prežao svuda da ubije Grdinića. Znali smo da će se svetit” priča mi Cetinjanin dok ispijamo rakiju i nastavlja:

“I Nikolin brat, stric ubijenog mladića, ubijen je iz osvete. Kad je bio mlađi ubio je Perišu Popovića. Prvo je pokušao da ga osveti Perišin otac, ali ga je promašio, pa je završio u zatvoru, đe je i umro. Onda se Perišin brat ubio i ostade samo jedan Popović, treći brat. Vjerovao ili ne, svi su čak i zaboravili, mislilo se da je odustao, ali ne. Ubio je Nikolinog brata i osvetio svog, 25 godine nakon ubistva. Možeš li vjerovat?! Što ti je osveta.”

A što bi sa Nikolinom osvetom, pitam.

“Neka ti to Nikola kaže, neću ti ja sve pričat. Ja ću govorit’ kad dođeš da o meni pišeš, a imao bi i od mene mnogo toga čut’ “, šaljivo mi odgovara Cetinjanin, nazdravljajući.

Kaluđerovići su u kući. Zidovi su puni sina Željka. Desetine fotografija i slika. Jedan pogled, bukvalno, najbukvalnije, dovoljan je za bolnu grimasu roditeljsku, drugi i treći već prate suze. Pitam kako je bilo nakon smrti sina.

“Što se mene tiče”, priča tvrdo, otresito i snažno Nikola, kao da svaku riječ mjeri nekoliko puta, “ne bih nikada mogao proć’ i prošetat’ tom tu ulicom, poć’ do sinovog groba, da ga nijesam osvetio. Ja sam bio potcijenjen čovjek, čovječe”, viče Kaluđerović.

Zanima me, pitam, koliko je uticala sredina na to da zamijeni krv, kako se ovdje drugačije kaže za osvetu. Odgovara: “Ipak, nije sredina toliko uticala na mene da se osvetim, koliko sam ja zamišljao da ona utiče. Ja sam razmišljao što narod misli. Što oni očekuju od mene”, govori Nikola i počinje da priča kako je osvetio sina.

“Čekao sam ga svuđe. Ma svuđe, čovječe. Lutam, tragam, neko mi dojavi… Pa opet isto. Nekoliko puta sam ga sretao u društvu. Jednom je bio sa đevojkom. Pošao sam kod njenog oca i rekao mu da je skloni od njega da se slučajno ne desi da nju ubijem greškom. Poslušao me. Pratio sam krvnika i do Splita. Svuda, svuda. Na kraju, desi se da mlađeg brata ubice, Rajka Grdinića, koji je takođe učestvovao u obračunu u kojem mi je ubijen sin, nađem jedne večeri kod Svetog Stefana, kod kafića “Orion”. Dan je 21. januar 1989. godine. Sa nekim je u društvu. Prilaze kolima. Viknem mu: “Ladni, Ladni”… tako su ga zvali. U tom trenutku on je potrčao prema prednjem dijelu kola. Opalio sam iz puške i tada najvjerovatnije ranio nedužnog mladića, Šofranca, koji je bio sa Grdinićem. Prišao sam još korak, dva i krenuo ponovo da opalim, ali mi se puška zaglavila. Vratio sam se nekoliko koraka nazad, spuštio pušku na zemlju kako bih iščupao čauru. Grdinić se hitro digao i potrčao na mene. Brzo sam uhvatio pušku u širem prostoru, dok ju je on ščepao u užem. Vukli smo se za nju. Kada smo bili licem u lice, viknuo je – pizdo, gotov si. Nijesam žalio svoj život. Vidio sam čistu smrt pred očima, ipak je to bio mladić u snazi od dvadesetpet godina – uzbuđeno govori Nikola i nastavlja – on je napravio pet-šest dosta jakih trzaja. Kroz glavu mi je prolazilo hiljade misli, hiljade slika. Iznenada sam napravio nagli i jak trzaj nazad-naprijed i puškom ga udario u grudi. Pao je na koljena. Napravio sam još jedan trzaj, otrgnuo pušku i udario ga njom. Jedna ruka mu je bila na asfaltu, drugom se držao za moje pantalone. Potrčao sam pet-šest koraka nazad. Osjećao sam se sigurnije. On se, zatim, podigao i krenuo prema meni. Tada sam opalio. Tada sam ga ubio”, završava priču Kaluđerović, koji je osuđen i za smrt drugog momka, kojeg je to veče ranio, a koji je umro u bolnici mesec kasnije.

Nikola se zamislio, kaže: “Žalije mi je što ubih tog Šofranca, nevinog, no išta na svijet.”

Da se nije osvetio ubio bi sebe, kaže Kaluđerović. “Sretnijeg čovjeka u Crnu Goru nije bilo od mene one noći kada sam osvetio sina, ovo ti iskreno govorim. Lakše ćeš proć’ bilo đe nego na Cetinje da ostaneš dužan krv nekome. Ovđe se to vazda računalo kao dug”, jasan je Nikola.

“Što drugo da ti pričam, meni je rođeni brat ubijen u osveti, nedaleko odavde. Ubio je momka na Cetinju, bio je u zatvoru, odležao, i poslije 25 godine ga ubiju. Mene su pri puštanju iz zatvora, plašeći se osvete za bratom, pitali – smijemo li te puštit Nikola. Smijete, rekao sam. Na bratovoj sahrani sam održao govor i poručio Popoviću, ubici svog brata – to što si napravio, na to si imao pravo. Taj dug nikad ne zastarijeva.

Slobodno se sudite, nećemo vas teretiti, niti sudski goniti, tako sam im rekao”, priča mi Nikola, a supruga Anđa dobacuje iz kuhinje – bogami, mislim da osvetu treba vratit’.

Nikola joj odgovara: “To je dio zadovoljstva čovjeka koji je napravi. Ipak, ne vidim njen efekat – niti je učinio svom đetetu nešto bolje, ako mu je, recimo, dijete ubijeno pa ga otac osveti, niti je njegovoj ženi bolje i na kraju – sebe je doveo u zatvor. Ne vidim ni da te osvete nešto čine. Bez efekta su. Zaista sam protiv osvete. To vam moram reć”, veli Niko.

Nakon dvostrukog ubistva i suđenja, prvog koje je prenošeno putem televizije, širom Jugoslavije, Nikola Kaluđerović osuđen je na dvadeset godina za dvostruko ubistvo iz bezobzirne osvete. Odležao je nešto manje od devet. Sproveden je u zatvor u Spužu, blizu Podgorice, 1989.

“Imam osjećaj da je u zatvoru bilo više poštovanja nego van njega. Više dostojanstva sam iznio iz zatvora nego što sam unio. Velikih sam stvari doživio u tih osam godina. Čak su me ljudi i precjenjivali”, opisuje Nikola, koji je mimo drugih bio poštovan u zatvoru, koliko zbog njegovih godina, toliko i zbog hrabrog držanja.

Poštovali su ga svi – uprava, policajci, zatvorenici. Priznaje. Razume se, milo mu je zbog toga. Kaže: “Moram ti reć’ ovako, iako je žalosno – upravnikova riječ je bila mala, kratka i niska u odnosu na moju. U sve ćelije su ubaci- vali onako, ko im naleti, jedino u moju nijesu to radili bez konsultacije sa mnom. Nijesam ja puštao svakakvu ološ u moju ćeliju. Ne, bogami! Znali su oni to i nijesu mi dovodili bilo kakvu fukaru. Kada je na robiju dolazio neko od rođaka i prijatelja policajaca ili upravnika zatvora, a bilo je i toga, uvijek su željeli da ih smjeste kod mene. Zna da će im tu biti dobro i da su tu na sigurnom”, pripovijeda Nikola.

Priča kako mu je najteže bilo nekoliko dana pred godišnjicu sinove smrti kada je išao na njegov grob.

“Ovo ostalo, ostale dane, ja uopšte nisam zvao zatvorom. Ja sam bio kriv, čovječe. Ja sam se pripremao da ubijem. Ja sam sam otišao u zatvor. Kako meni može biti težak zatvor?! Bolje re-ći – kako se ja smijem požaliti na zatvor?! To od mene ne možete doživjeti nikada”, glasno govori Cetinjanin.

Tu se, nakon Nikolinih nekoliko zatvorskih godina, spajaju dve ljudske sudbine. Dvije nesreće i tragedije, dva života i dvije priče, dva svijeta koja zasebno, a kamoli tako u ćeliji objedinjena, zaslužuju da budu ispričana i zabilježena. Te 1993. godine tu se dodiruju dva Cetinjanina, dvoje nekadašnjih komšija, dvoje dvostrukih ubica.

Žarko Laušević dolazi u Nikolinu ćeliju, L-2. Lauševići su živjeli stotinjak metara od Kaluđerovića na Cetinju. Žarko i Nikolin ubijeni sin Željko znali su se i družili kao djeca, dok Žarko ‘74. godine nije pošao za Titograd.

“Žaro i ja smo zajedno bili u zatvoru četiri i po godine. Nevjerovatno smo bili bliski. Ne mogu ti to opisat’. Nijesam imao ni braće sa kojima sam bio tako blizak. Ne znam da li je više volio on mene ili ja njega. Ipak, činjelo mi se da me nije mogao više voljet’ nego ja njega. To je strašno, nevjerovatno, neopisivo. Pa, ja sam Žara čuvao i pazio da ne pogriješi, ne napravi grešku,” priča Nikola i nastavlja, “Žarko mi je govorio – od ovoga što sam učinio, Nikola, ne može gore. Može, može, Žaro, uvijek može gore. Kako ne može. A kako ne može Žaro?!”

Pitam Nikolu što misli o Lauševićevom zločinu. Kaže, Žarko, ipak, usred Crne Gore, nije trebao reći – kakva je ovo galama – i tome slično.

“Veliku je grešku tu napravio. Veliku. Ipak, prije ću to oprostiti nego kada je, nakon toga, njegov brat Mili rekao tim momcima: ‘Znate li vi ko smo mi?’ To još više iritira Crnogorce. Nijesu to trebali da kažu. Ne! Ne bi se stočili, ne bi imali konflikt da nije bilo pitanja – znate li vi ko smo mi. Što ima veze ko smo mi ako ste vi. Ko smo to mi, a ko ste to vi?! Što to znači?!” viče Nikola, podiže glas, planuo je kao da sam ja to njemu rekao.

“Žao mi je i jedne i druge. To je velika tragedija”, tišim glasom nastavlja. Anđa prilazi i kaže: “Bogomi, žao mi je one momke. Prvo mi je najžalije mrtve. I onaj naš je pod zemljom.” “Žaro je strašno patio,” nadovezuje se muž, “ja sam bio utjeha, u njegovoj patnji. Govorio sam mu – desi se to, i ja sam ubio nevinog čovjeka. Kad se jednom desi, kasno je za svaku priču.”

Na zidu iznad fotelje sinova slika. Sasvim slučajno, pitam o njoj. Kao iz topa: “To je Žarova”, kaže.

Kako Žarkova, pa ne liči na Žarka, odgovaram. “Ma ne, to je moj sin na njoj, nego je Lauš slikao. Žaro ga je naslikao da ja ne vidim. Kako je iskoristio vrijeme, bogami, ne znam. Dok smo ležali u krevetima, dok neko čita, neko piše, tako je on crtao da ja ne vidim. Prije toga sam mu dao sinovu fotografiju, ali ne za crtanje, nego za vazda. To je kada je imao 21 godinu, od 23 su ga ubili, priča Nikola, i dodaje – pa znaš li ti da je Žaro pisao molbu sudu na osnovu koje sam pomilovan dvije godine. Nevjerovatan talenat za pisanje je to. Nevjerovatan. Moram ti nešto reći.

U odnosu na sve ostalo u životu – ljudskost, ponašanje, talenat za pisanje, slikanje – u odnosu na sve to Lauševiću je, čini mi se, najgore išla gluma. Vjerujete li mi?”, smiješi se nekadašnji zatvorenik, za koga je Žarko Laušević na jednom mjestu napisao:

“Način na koji Nikola gleda na ljude poslije gubitka sina navodi te na pogrešnu pomisao da on gotovo mrzi tuđu sreću, mir i djecu. Zapravo on saosjeća vrlo sa nesrećom, sa tuđim jadima i kao da mu jedini prijatelji mogu postati njemu slični gubitnici. Kao da su srećni ljudi neke druge rase, njemu toliko strane, dok njegovoj mogu pripasti samo odabrano nesrećni, beskrajno tužni kakav je i on postao.”

To piše u Lauševićevoj knjizi “Godina prođe, dan nikad”.

“To su moje riječi,” upada Nikola. “Jednom mi se požalio – moj Nikola, ovo vrijeme nikako ne ide, nikad godina da prođe. Žaro, bogami, kažem mu ja, godina prođe, ali dan nikada.”

(Dijaspora.news/volimpodgoricu.me/Izvor Nedeljnik)

Click to comment

Leave a Reply

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

IZDVAJAMO

To Top