All for Joomla All for Webmasters
Aktuelno

HRISTOS SE RODI! DANAS JE BOŽIĆ: Ovo su OBIČAJI koji se poštuju vjekovima, evo kakvo im je ZNAČENJE

Na današnji dan pravoslavni vjernici se, umjesto uobičajenog oslovljavanja pri prvom susretu, pozdravljaju objavljujući rođenje Isusovo, položajnik donosi sreću domaćinstvu, a hrana se nudi divljim zvijerima i neprijateljima

Nijedan praznik ne sadrži više narodnih običaja koji su se održali do današnjih dana kao Božić. Najrasprostranjeniji su: polaganje badnjaka,miješenje česnice, pečenje pečenice, mirbožanje, položajništvo, zastiranje domova slamom, kvocanje i pijukanje, a ima i mnogih drugih… Na Božić ljudi se, umjesto uobičajenog oslovljavanja pri prvom susretu, pozdravljaju sa „Hristos se rodi!“ i „Vaistinu se rodi!“.

Uoči Božića pod u kući posipa se simbilično slamom, čime se dom pretvara u onu vitlejemsku pećinu u kojoj se rodio Hristos, i u kojoj je slama bila prostrta da bi ležala stoka. U seoskim kućama slama na podu ostaje i po tri dana, a u gradovima ova je simbolika svedena na rukovet slame koja se postavlja uz badnjak.

Slama se, prije nego što se unese, jedan krug obnosi oko kuće, a zanimljiv je i vrlo star običaj da tada neko od starijih oponaša kvocanje kvočke, dok djeca idu za njim i pijuču. Veseli domaćin tada pred njih baca raznovrsno žito, tobože hraneći „svoje piliće“. Paganski korijeni ovog običaja nejasni su (neki smatraju da se kvocanjem i pijukanjem pozivaju duše umrlih predaka, za koje se vjerovalo da se nalaze u tijelima životinja), a među tumačenjima novije simbolike preovlađuje sledeće: kao što kvočka pod krila prikuplja svoje piliće i zagrijeva ih materinskom ljubavlju, tako je i Hrist došao da sve ljude zbliži i složi u jednu hrišćansku zajednicu i zagrije ljubavlju; a kao što se pilići hrane žitom, tako je i on ljude nahranio i napojio svojom naukom, jer je govorio: „Ko je gladan neka dođe k meni i ja ću ga nahraniti, i ko je žedan neka dođe k meni da pije vode žive.“

Za česnicu koja se na Božić mijesi vjeruje se da je dobila takvo ime zato što se mijesi za česti (u čast) Isusa Hrista, ili što se lomi na česti, odnosno na onoliko dijelova, koliko u domu ima ukućana. Novac koji se u česnicu stavlja treba da je od zlata ili srebra, dakle od plemenitog metala za koji rđa ne prianja, jer je to dar novorođenom Hristu.

Ritualni gost prva je osoba koja uđe u kuću i dužnost mu je da poželi sreću, zdravlje i napredak domaćinima

Položajnik je ritualni gost, prva osoba koja uđe u kuću na dan Božića. Prva dužnost položajnika ili polaznika jeste da poželi sreću, zdravlje i napredak domaćinovom domu. Čim pređe prag (a pazi da to učini desnom nogom), položajnik prilazi šporetu i krajem badnjaka džara vatru da izbiju varnice. Pri tome govori: „Ovoliko ovaca i novaca, trnaka i krmaka, konja i volova, krava i teladi, života i zdravlja, sreće i berićeta i svakog napretka, neka da Bog!“… ili “Koliko iskrica toliko parica…” i slično…
Poslije mirbožanja (domaćin i položajnik prislanjaju obraz uz obraz i govore „Hristos se rodi!“ i „Vaistinu se rodi!“…) položajnik daruje ognjište, tj. na kraj ognjišta sa istočne strane stavi novac, malo posjedi, popije (najčešće) vruću rakiju, pozdravi se i ode. Na odlasku i položajnik se daruje, čarapama ili peškirom, jabukom ili kolačem

.

 

Za položajnika i džaranje vatre gornjim, pregorjelim dijelom badnjaka vjeruje se da predstavljaju mudrace sa Istoka i njihovo gatanje po zvijezdama, jer kao što su oni svoje gatanje izvodili iz jata nebrojenih nebeskih zvijezda, tako i položajnik, gatajući po varnicama iz vatre, izjavljuje svoje želje domaćinu i njegovom domu. Naš najpoznatiji etnolog Veselin Čajkanović smatrao je da je položajnik  inkarnacija mitskog pretka koji se pojavljuje u svim najvažnijim trenucima u životu njegovih potomaka – o Božiću, slavi, o rođenju, svadbi i prilikom smrtnog slučaja.

 

U nekim krajevima je običaj da se na Božić ustaje rano i umiva na sjekiri sa oštricom okrenutom naviše. Poslije umivanja uzima se u usta pupoljak drijena i guta s vinom. Umivanje na sjekiri simboliše spiranje prljavštine i sasijecanje grijeha, drijen zdravlje, a vino krv Isusovu.

Badnja nedjelja je nedelja pred Božić. Tih dana se ne šiša, ne brije i ne sijeku se nokti, da se ne bi „sjeklo“ zdravlje, a deca se ne tuku, da im se ne pojavljuju čirevi po tijelu.

Lijep se običaj pominje u Risnu: na Božić, u crkvi posle jutrenja svi se ljube jedan s drugim, i tako se tada izmire mnogi koji su i dugo vremena bili u zavadi.

U mnogim mjestima se smatra da su dani između Božića i Bogojavljenja nekršteni dani, jer je Isus kršten tek na Bogojavljenje. Vjeruje se da se tih dana natprirodna bića – vampiri, karakondžule, nekrštenici i sotone – kreću noću i pakoste ljudima. Zato se ne smije ići noću na raskrsnice, groblja, pod mostove i vodenice, jer su to njihova staništa. U te dane, takođe, ne treba posle večeri i noću piti vodu.

FOTO: SHUTTERSTOCK

Na Kosovu se kaže da karakondžula predveče zasjedne na strehu iznad kućnih vrata, i tu čeka: čim ko iziđe napolje, odmah mu stavlja sač na glavu, uzjaše ga, pa ga istjera iz dvorišta napolje i otjera u kakvu rijeku, i tu ga tjera kroz vodu sve dok pijetao ne zapjeva ili magare ne zariče, a onda ga pusti.

U nekim mestima na Božić se nosi „vuku večera“: od svakog jela spremljenog u kući uzme se pomalo, pa se ostavi na raskršću, uz riječi: „Eto, vuče, večeraj sad kod mene, i nemoj više nikako…“ Sličan običaj je i na Kosovu: mnogi na Badnje veče iznesu sofru pred kuću i na nju stave sve što su zgotovili za večeru, pa onda počnu da dozivaju na večeru svaku štetnu zvijerku i svoje neprijatelje po imenu, govoreći: „Vuci, mečke, lisice, zajci, tvorovi, psi, ljudi, i svi koji nama zlo mislite, dođite na večeru… Ako sada ne dođete na večeru, a vi za godinu dana nemojte dolaziti u naš obor na večeru ni po večeri, jer ćete biti pišman!“

Kad na Božić pada snijeg, vjeruje se da će godina biti rodna. Ne valja ni zbog ljudi, ni zbog stoke, ni zbog ljetine, da na Božić bude jugovina ili kiša.

Dobro je na Božić, posle ručka, otpočeti svaki rad. Tada se ženska djeca uče da pletu, projašu se konji ili se započne drugi posao, da bi ljudi cijele godine bili vrijedni i da im poslovi idu od ruke.

Što se Nove godine tiče, vjeruje se da će godina biti rodna ako na Novu godinu pada snijeg ili bude oblačno. Na Kosovu se smatralo da ako djevojka ne može da se uda, treba uoči Nove godine da prenoći u tuđoj kući, pa će odmah biti isprošena. U Negotinskoj Krajini, opet, vjeruju da se za Novu godinu ne treba svađati, jer će posvađane cijele godine tjerati baksuz, a ljudi najviše strahuju da ih na taj dan neko ne prevari, jer će ih cijele godine varati… Vjeruje se da izjutra na Novu godinu treba piti vino našte srca, da bi se dobila nova krv.

 

Nekad se na Božić, u znak radosti i veselja, pucalo iz pušaka, a pjevale su se i božićne pjesme. Jedna od najpopularnijih bila je: „U Božića tri nožića/ Oj božo le/ Oj božo moj. / Jedan siječe pijecivicu/ Oj božo le/ Oj božo moj. / Drugi siječe gibanicu/ Oj božo le/ Oj božo moj. / Treći riježe čijesnicu/ Oj božo le/ Oj božo moj. „

Vuk Stefanović Karadžić je zapisao kako se nekada u ovm krajevima proslavljao Božić:

 

„Kad se poodjutari, pošto namire stoku, onda sjedu za ručak, ali prije izbace nekolike puške pa se iskupe oko sofre, te se mole Bogu (držeći svako po jednu voštanu svijeću u rukama) i mirbožaju se, tj. izljube se svi redom govoreći: ‚Mir božji! Ristos se rodi, vaistinu rodi, poklanjamo se Ristu i Ristovu roždenstvu.‘ Po tom domaćin pokupi sve one svijeće u jednu rukovet i usadi u žito, koje stoji na sofri u kakvoj karlici ili u čanku te ondje malo pogore, pa ih zrače onim žitom. Ono žito daju poslije žene kokošima da nose jaja. Kad počnu ručati neki najprije okuse sira, neki pečenice itd., ali rakije mlogi ne piju prvi dan zbog vrućice. Oko pola ručka ustanu u slavu i lome kolač kakogod i o krsnom imenu, samo što nema koljiva. Na Božić se obično ruča s vreće (prostre se prazna vreća mjesto čaršava ili po čaršavu) i sofra se ne diže (niti se kuća čisti) za tri dana. Prvi dan Božića niko nikome ne ide u kuću osim položajnika… Od slame, s kojom se na Badnji dan kvoče i pijuče, ostavi domaćica ponešto, pa kad nasaćuje kokoši, pod svaku metne pomalo.“

Izvor/Momčilo Petrović

 

Click to comment

Leave a Reply

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

IZDVAJAMO

To Top